Put ka boljem sutra.
Bilo je to jedno divno vrijeme ispunjeno zabavom i kojekakvim nejasnoćama u sjećanju i duhu.
Svaka pizda materina me oduševljavala dok sam taburao po zagrebačkim ulicama izbjegavajući susret sa tramvajem. Ne volim tramvaj, čini me nervoznim dok na svakoj stanici pokušavam razaznati profil revizora koji se vješto sakrio u civilnoj odori. Često zamišljam u glavi šta bih mu rekao-Ja nisam odavde, ja sam sam turist iz Bosne, došao sam na kratko vrijeme...Ne, ne nisam tu da kradem posao nudeći se kao jeftinija radna snaga, ne! Nikad ne bih poštene hrvatske žitelje obeščastio svojim barbarskim bosanskim radnim rukama.
Nisu svi ljudi isti ali se stereotipi lako uvuku kao realnost u svačiji um, bar se nadam, jebi ga.
Prečesto sam u tom gradu da bih mogao pisati putopise. Da kenjam o jesenjem lišću i mlakom vjetru što ga uzdiže poput "insert neku jebačku metaforu".
Postoji taj određeni čudni osjećaj koji imam kad god sam u Lijepoj Njihovoj; osjećaj nacionalnog duha i zajedništva. Kao da su jedna savršena homogena masa čije želje, komentari i kritike idu samo u jednom smjeru-boljitku sredine u kojoj žive. Vrlo strano se Bosanac poput mene kreće tom idealnom političkom slikom, jer je naviknut na raskol i destruktivni dijalog. "Destruktivni dijalog" počeo sam razmišljati u okvirima floskula sa našeg dnevnika. Svjestan sam površnosti u kojoj se ljuljam dok donosim krajnje istine o milionima ljudi, ali kad čovjek opisuje osjećaj objektivnost ostane ispred praga.
Ispod te idealne slike čiji ekvivalent u našoj državi prekriva crna magla nacionalnog diskursa i opće želje za uništenjem svega u što gledamo, krije se (krije-jer ispod nečega se nešto krije jebemu hajd ostani originalan) ružna istina nemoći jednog društva da se odbrani od ULTRA MEGA KRIVCA ZA SVE: zlog kapitalizma.
Dok se Zagreb pretvara u još jedan veliki neonskim svijetlima obasjani reklamni blok, hrvatski narod likuje tom plastičnom privremenom boljitku dok nesvijesno predaju sudbinu svojih snova i ideala u tuđe ruke.
Zajedno pod lažnom zastavom zajedništva klanjaju se nad bliještećim aureolama nekolicine proroka današnjeg doba što u svojim kožnim foteljama izračunavaju dobit koju mogu iscijediti iz života malih traumiranih država koje tako čežnjivo riču za idealiziranom slikom "sitcom" obitelji.
A mi? Mi se još penjemo stepenicama ka presvetoj nacionalnoj ideologiji-zaboga Hrvatima je lakše oni nemaju tri predsjednika, tri "nacije", tri religije-mi moramo PRVO da riješimo taj PROBLEM. Moramo ojačati ovu našu zajednicu, moramo jače mahati zastavama, glasnije pjevati himnu (pjevati...), žustrije graditi kipove naših (zajedničkim konsenzusom određenim, je li) herojima, i tek onda ćemo moći prostrti tepih pred noge tih slatkih, divnih stranih investitora koji će izgraditi basnoslovne tržne centre nad kojima ćemo sliniti i u kojima ćemo imati priliku raditi. Tako je! Dođite nam feudalci, kupite našu zemlju, izgradite svoje dvorce i zaposlite jadne nezaposlene seljane. Tako je! Napretku dođi jer te očekujemo širokih ruku spremni da natovarimo kičmu željom za bolje dane! Bit će to veliko slavlje kad napokon se odvažimo krenuti koracima poput te divne Hrvatske! Odbacit ćemo svu međusobnu mržnju, naučit ćemo da budemo ljudi, zamijeniti ćemo naše političare i postat ćemo, ne, ne, opstat ćemo da se izlegnemo poput leptira i zasjamo u punom sjaju neonskih svijetala, jer to je taj jebeni život što su nas na TV-u naučili da je najbolji, slava Zapadu, slava nama!
Vidimo se sutra u Zagrebu 
